Badnja je noć, Božić već polako kuca na vrata. Crkvena zvona samo što nisu počela zvoniti. Sjedim na naslonjaču i gledam film Sam u kući. Kućom se osjeća miris upravo pečenih kolača, miris vanilije i cimeta. Sve je nekako mirno i spokojno. Kuća je ukrašena šarenim lampicama, različitim figuricama i ostalim božićnim ukrasima. Odjednom počnem razmišljati o tome zašto su ljudi uopće izmislili Djeda Božićnjaka i postoji li on ipak negdje skriven daleko od ostalih ljudi. Pomislih kako sam luda što mi takve stvari uopće padaju na pamet. Odjednom začujem zvuk zvona. Pogledam kroz prozor i ugledam poštara. Otvaram vrata, a poštar mi predaje pismo u ruke. Pogledam pismo i vidim da je oslovljeno na moje ime. Radosno kažem poštaru:
– Hvala Vam puno! Sretan Božić i nova godina!
Ulazim u kuću i brzo otvaram pismo. U pismu debelim crnim slovima piše:
Draga Anamarija,
vjerojatno se čudiš što si dobila ovo pismo, no baš si ti prava osoba za jedan tajanstven zadatak. Dođi nasred šume, na brdo nasuprot tvojoj kući, kako bih ti pokazao koji će biti tvoj zadatak. Ja sam Djed Božićnjak i moraš mi pomoći. Jedan mi se vilenjak jako razbolio, te mi nedostaje jedna osoba za podjelu darova. Ne mogu sve poklone podijeliti sam, već sam jako star i umoran. Nadam se da ćeš prihvatiti moju ponudu i nekome uljepšati Božić, najljepši dan u godini! Ho, ho, ho!
Tvoj Djedica!
Ne mogu vjerovati što sam upravo pročitala. Pa Djedica stvarno postoji?! Zašto sam uopće sumnjala? Idem brzo do brda da pomognem Djedici. Trčući, dolazim do brda, no tamo nema nikoga. Odjednom osjetim hladnu grudu kako me pogađa. Nakon toga pogodi me još nekoliko desetaka gruda. Pogledam lijevo i vidim kako mi se sestre i brat smiju, a ispred njih nalazi se još nekoliko desetaka gruda. Sad mi je sve jasno. Brzo trčim natrag do kuće da se ne pretvorim u snjegovića. Odmah sam trebala znati o čemu se radi. Braća su me dobro nasamarila. Što sam druga mogla očekivati od njih? Sljedeće ću im se godine osvetiti i smisliti gorku osvetu.
Anamarija Draganić